Epoha Frankopana - Kako su knezovi Krčki postali najveća hrvatska plemićka obitelj

Na početku našeg prvog podcasta rekao sam da ćemo govoriti o jednoj od najvećih hrvatskih plemićkih obitelji. Beronić me odmah ispravio:

Ta me rečenica potaknula da drukčije pogledam njihovu povijest. Ubrzo sam shvatio da se priča o Frankopanima ne može ispričati u jednoj emisiji. Šest stoljeća njihova djelovanja ostavilo je toliko dubok trag u hrvatskoj povijesti da zahtijeva mnogo više prostora.

Iz toga je nastao podcast-serijal ”Frankopani - šest stoljeća hrvatske povijesti”, u kojem kronološki pratimo razvoj, uspon i nasljeđe najveće hrvatske velikaške obitelji. Istodobno se rodila i ideja da sadržaj razgovora pretočim u niz članaka pod zajedničkim naslovom ”Epoha Frankopana”.

Zahvaljujem glavnom uredniku portala Budni Div, gospodinu Goranu Majetiću, koji mi je omogućio da ovu priču predstavim i čitateljima.

Pred vama je prvi nastavak serijala u kojem ćemo pratiti početke obitelji - od prvih poznatih knezova Krčkih do stvaranja temelja moći iz koje će tijekom sljedećih stoljeća izrasti najveća hrvatska velikaška dinastija.

Povijest Frankopana započinje s obitelji koja se u izvorima isprva spominje kao knezovi Krčki. Prvi poznati član toga roda bio je Dujam I., čije se ime prvi put pojavljuje 1118. godine. U to je vrijeme otok Krk bio pod vlašću Mletačke Republike, a upravo je Dujam svojom vojnom sposobnošću stekao položaj koji će obilježiti početak uspona jedne od najmoćnijih hrvatskih velikaških obitelji.

Prema mletačkim kronikama, Krk se te godine našao pod napadom. Tko su bili napadači, nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Povjesničari pretpostavljaju da je moglo biti riječ o hrvatskim brodovima ili gusarskim skupinama koje su djelovale na Jadranu. No identitet napadača nije presudan. Mnogo je važnije da izvori bilježe kako je otok bio ozbiljno ugrožen te da se u presudnom trenutku pojavio Dujam sa svojom četom, obranio Krk i spasio mjesnog biskupa.

Kako objašnjava Tomislav Beronić, upravo je taj događaj označio početak političkog uspona knezova Krčkih. Dujam I. od tada se smatra gospodarom otoka i prvim pouzdano potvrđenim članom obitelji iz koje će se razviti Frankopani.

Rano razdoblje njihove povijesti teško je rekonstruirati zbog malobrojnih sačuvanih pisanih izvora. Ipak, određeni tragovi i danas svjedoče o njihovoj prisutnosti. Među njima se posebno ističe utvrda Gradec, koja se smatra najstarijim poznatim sjedištem knezova Krčkih. Na blagdan svetoga Lovre ondje se i danas održavaju kulturne manifestacije koje podsjećaju na početke obitelji i njezinu važnost u hrvatskoj povijesti.

Činjenica da se Dujam I. prvi pojavljuje u pisanim izvorima ne znači da je bio i utemeljitelj roda. Naprotiv, okolnosti upućuju na zaključak da su njegovi preci već prije pripadali lokalnom plemstvu i raspolagali znatnim utjecajem na otoku. Međutim, zbog nedostatka pouzdanih izvora njihova će najranija povijest vjerojatno zauvijek ostati obavijena velom tajne.

Jedno od najzanimljivijih pitanja vezanih uz podrijetlo Frankopana jest ono o njihovoj povezanosti s talijanskom plemićkom obitelji Frangipani. Na to pitanje ne postoji konačan povijesni odgovor, ali postoji obiteljska predaja koja se stoljećima prenosila s naraštaja na naraštaj i koja je postala sastavni dio identiteta obiju obitelji.

Prema riječima Tomislava Beronića, legenda korijene Frangipanija smješta u drevnu rimsku obitelj Anicija (Anicii). Za vrijeme velike gladi i poplave članovi te ugledne obitelji otvorili su svoje žitnice kako bi pomogli stanovništvu. Pekli su kruh, lomili ga i dijelili gladnima, zbog čega su, prema predaji, dobili naziv Frangipani, nastao od latinskog izraza frangere panem - lomiti kruh.

Predaja dalje govori da su se trojica braće iz obitelji Frangipani razišla u različitim smjerovima. Jedan je ostao u Rimu i postao začetnik rimske grane obitelji. Drugi je stigao na otok Krk, gdje je, prema toj predaji, utemeljio hrvatsku granu Frankopana. Treći je otišao u Furlaniju i ondje osnovao granu koja će stoljećima djelovati na području današnjeg Udina.

Povijesna znanost ovu predaju ne smatra dokazanim podatkom, ali ona je stoljećima bila važan dio obiteljske tradicije. Zanimljivo je da je prihvaćaju i današnji pripadnici furlanske grane Frangipanija, koja je jedina opstala do naših dana.

Kako objašnjava Beronić, rimska je grana obitelji tijekom vremena izumrla, dok je hrvatska grana završila tragično 1671. godine pogubljenjem Frana Krste Frankopana. Furlanska grana nastavila je živjeti te i danas čuva obiteljsku baštinu. Na njezinu je čelu markiz od Nemija Gordio Frangipani sa suprugom Genovefom, a njihov sin Augustin priprema se preuzeti obiteljsko nasljeđe.

Posebnu vrijednost ovoj priči daje činjenica da je Tomislav Beronić osobno upoznao današnje članove obitelji Frangipani. Kako navodi, oni s velikim poštovanjem govore o hrvatskim Frankopanima te obiteljsku predaju o zajedničkom podrijetlu smatraju važnim dijelom vlastite povijesti. Bez obzira na to hoće li buduća istraživanja ikada potvrditi povijesnu utemeljenost ove legende, ona i danas ostaje jedna od najzanimljivijih priča vezanih uz podrijetlo najveće hrvatske plemićke obitelji.

Da bismo razumjeli uspon knezova Krčkih, potrebno je sagledati političke prilike na istočnoj obali Jadrana početkom 12. stoljeća. Bilo je to razdoblje obilježeno neprestanim nadmetanjem dviju velikih sila - Mletačke Republike i Bizantskog Carstva - koje su nastojale uspostaviti prevlast nad jadranskim prostorom.

Iako između njih nije uvijek dolazilo do otvorenih sukoba, političko suparništvo bilo je stalno prisutno. Posebnu važnost imali su dalmatinski gradovi poput Zadra, Splita i Trogira, jer je onaj tko je njima upravljao ujedno nadzirao i najvažnije pomorske trgovačke putove istočnog Jadrana.

Plovidba Jadranom u srednjem vijeku bitno se razlikovala od današnje. Brodovi su se uglavnom držali obale, koristeći prirodne luke i zaklone. Takav je način plovidbe bio sigurniji, ali je istodobno povećavao opasnost od gusarskih napada. Gusarstvo je stoljećima predstavljalo ozbiljnu prijetnju trgovini, zbog čega su otoci, luke i obalne utvrde imali iznimnu stratešku vrijednost.

U takvim je okolnostima Mletačka Republika uspostavila vlast nad otokom Krkom. Točan datum nije poznat, no povjesničari pretpostavljaju da se to dogodilo između smrti hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira i 1118. godine. Na postupnost tih političkih promjena upućuje i Bašćanska ploča, na kojoj se Zvonimir još uvijek spominje kao hrvatski kralj.

Istodobno su se velike promjene odvijale i na hrvatskom kopnu. Nakon smrti kralja Zvonimira i dinastičkih sukoba hrvatsko je plemstvo priznalo vlast ugarskoga kralja Kolomana, čime je nastala personalna unija Hrvatske i Ugarske. Prema predaji poznatoj kao Pacta conventa, hrvatski su velikaši zadržali brojne povlastice. Nisu plaćali kraljevske poreze, bili su obvezni o vlastitom trošku sudjelovati u vojnim pohodima unutar hrvatskih granica, dok je troškove ratovanja izvan Hrvatske snosio kralj. Njihova je redovita obveza ostala plaćanje crkvene desetine.

Knezovi Krčki u tom političkom dogovoru nisu sudjelovali. Razlog je bio njihov poseban položaj. Dok je veći dio hrvatskog plemstva priznavao ugarsko-hrvatskoga kralja, Dujam I. upravljao je Krkom kao vazal Mletačke Republike. Takav položaj omogućio je njegovoj obitelji da održava dobre odnose s obje strane i postupno jača vlastiti politički utjecaj.

Prema riječima Tomislava Beronića, u srednjem se vijeku vlast nije stjecala titulom, nego sposobnošću da se zaštiti teritorij i očuva sigurnost. Vladari su trebali pouzdane ljude koji su mogli braniti trgovačke putove, održavati red i osiguravati stabilnost svojih posjeda. Upravo je zbog tih sposobnosti Dujam I. stekao povjerenje mletačkog dužda i pravo upravljanja otokom Krkom.

Iz takvih će se političkih okolnosti tijekom sljedećih desetljeća razviti obitelj koja će od otočkih knezova prerasti u jednu od najutjecajnijih velikaških dinastija hrvatskoga srednjeg vijeka. No politički položaj bio je samo jedan od temelja njihova uspona. Jednako važnu ulogu odigrala je vojna organizacija, zahvaljujući kojoj su mogli očuvati stečenu vlast i postupno širiti svoje posjede.

Početkom 12. stoljeća položaj kneza nije se stjecao isključivo plemićkim podrijetlom ili nasljednim pravom. U vremenu kada nisu postojale stalne državne vojske, politički je autoritet prije svega počivao na sposobnosti obrane teritorija i održavanja reda. Vladari su se oslanjali na lokalne velikaše koji su raspolagali vlastitim vojnim snagama i bili spremni zaštititi njihove interese.

Prema riječima Tomislava Beronića, srednjovjekovno plemstvo ne treba promatrati kroz romantičnu predodžbu o vitezovima iz književnosti i filmova. Stvarnost je bila znatno surovija. Vlast su najčešće stjecali i zadržavali oni koji su raspolagali vojskom, znali organizirati obranu svojih posjeda i bili sposobni odgovoriti na prijetnje koje su u to vrijeme bile gotovo svakodnevne.

Takvu je ulogu imao i knez Dujam I. Kao vazal Mletačke Republike nije upravljao Krkom samo zbog svojega podrijetla, nego prije svega zato što je mogao jamčiti sigurnost otoka. Za Veneciju je to bilo od iznimne važnosti jer je istočna obala Jadrana predstavljala ključni dio trgovačkih putova prema sjevernom Jadranu i srednjoj Europi.

Jadransko more u to vrijeme nije bilo sigurno područje. Gusarski napadi bili su česta pojava, a politički sukobi između pojedinih gradova i država dodatno su otežavali plovidbu. Svaki otok, luka ili utvrda imali su zato veliko strateško značenje. Onaj tko je nadzirao Krk mogao je kontrolirati dio pomorskih putova i pridonositi sigurnosti trgovačkog prometa.

Ratnička elita živjela je potpuno drukčijim životom od većine stanovništva. Dok su seljaci obrađivali zemlju i proizvodili hranu, plemići su od najranije mladosti učili jahanje, rukovanje mačem, kopljem i lukom te vojno zapovijedanje. Njihova je temeljna zadaća bila braniti posjede, održavati red i u slučaju potrebe okupiti vojsku.

Takav je sustav podrazumijevao i određene obveze stanovništva. Seljaci su svojim gospodarima davali različite daće, najčešće u naturi - žito, vino, stoku, med ili druge proizvode. Zauzvrat su očekivali zaštitu svojih obitelji, naselja i imovine. U nesigurnom svijetu srednjega vijeka upravo je sigurnost predstavljala jednu od najvećih vrijednosti.

Zahvaljujući takvoj organizaciji knezovi Krčki postupno su učvrstili svoj položaj. Njihova vlast nije se temeljila samo na priznanju mletačkog dužda, nego i na stvarnoj sposobnosti upravljanja prostorom koji su branili. Upravo će spoj vojne organizacije, političke razboritosti i gospodarske snage omogućiti ovoj obitelji da tijekom sljedećih stoljeća preraste okvire otoka Krka i postane jedna od najutjecajnijih velikaških dinastija hrvatske povijesti.

No vojna moć sama po sebi nije bila dovoljna za dugoročan uspon. Za održavanje vojske, izgradnju utvrda i širenje posjeda bila su potrebna znatna financijska sredstva. Temelj takve gospodarske snage knezovi Krčki pronašli su u resursu koji je u srednjem vijeku vrijedio gotovo poput zlata - soli.

Vojna snaga omogućila je knezovima Krčkima da učvrste vlast nad otokom, ali dugoročni uspon ne bi bio moguć bez čvrste gospodarske osnove. Temelj njihove financijske moći bila je proizvodnja i trgovina solju, jednom od najvrjednijih dobara srednjega vijeka.

Danas je teško zamisliti koliku je vrijednost sol imala u razdoblju kada nije bilo hladnjaka ni suvremenih metoda konzerviranja hrane. Njome su se čuvali meso, riba, sirevi i druge namirnice, pa je predstavljala neizostavan dio svakodnevnog života. Tko je nadzirao proizvodnju soli, raspolagao je izvorom sigurnih prihoda i značajnim gospodarskim utjecajem.

Prema riječima Tomislava Beronića, na otoku Krku djelovale su dvije važne srednjovjekovne solane. Jedna se nalazila u Čižićima, u uvali pokraj Klimna, dok je druga bila na području Punta, uz današnji otočić Košljun. Tada je more na tom području bilo znatno pliće nego danas, što je omogućavalo dobivanje soli prirodnim isparavanjem morske vode. Iako su tragovi tih solana gotovo nestali, njihova je gospodarska važnost u 12. stoljeću bila iznimna.

Knezovi Krčki nisu se zadovoljili samo proizvodnjom soli. Jednako su uspješno razvili i njezinu trgovinu. Sol se brodovima prevozila prema Vinodolu i drugim krajevima u kojima nije bilo prirodnih uvjeta za njezinu proizvodnju. Time su osiguravali stalan prihod, znatno pouzdaniji od ratnog plijena ili povremenih poreznih davanja.

Kako objašnjava Beronić, vrlo su rano shvatili da nije dovoljno imati vrijedan proizvod - jednako je važno imati i sigurno tržište. Upravo će zato stjecanje Vinodola i Modruške županije predstavljati jednu od ključnih prekretnica u razvoju obitelji. Osim novih posjeda, dobili su i velik broj stanovnika kojima je sol bila svakodnevna potreba. Na taj su način pod svojom kontrolom imali i proizvodnju i tržište, što je u srednjovjekovnim gospodarskim okolnostima predstavljalo veliku prednost.

Budući da je novac bio rijedak, trgovina se često odvijala razmjenom. Stanovnici su dobivali sol, a zauzvrat su određeni broj dana radili na vlastelinskim posjedima ili davali dio svojih poljoprivrednih proizvoda. Beronić navodi da kasniji urbari Modruške županije potvrđuju kako su pojedini kmetovi upravo radom podmirivali obveze za količinu soli koju su preuzimali.

Prihodi ostvareni trgovinom omogućili su knezovima Krčkima održavanje vlastite vojske, gradnju novih utvrda i postupno širenje njihovih posjeda. Još važnije, stekli su financijsku snagu kakvu je u to vrijeme imao vrlo mali broj velikaških obitelji. Zahvaljujući tome mogli su posuđivati novac hrvatsko-ugarskim kraljevima kada su im bila potrebna sredstva za vojne pohode ili druge državne potrebe.

Kako kraljevi dugove nisu uvijek mogli podmiriti novcem, vjernim su velikašima zauzvrat dodjeljivali gradove, posjede, županije i različite povlastice. Na taj su način knezovi Krčki tijekom 12. i 13. stoljeća postupno proširili svoju vlast s otoka Krka na velika područja hrvatskoga kopna. Sol je tako postala mnogo više od vrijedne trgovačke robe - bila je temelj gospodarske snage na kojoj će se izgraditi politička moć budućih Frankopana.

No bogatstvo samo po sebi nije jamčilo dugoročan uspjeh. Obitelj je trebala ljude sposobne iskoristiti stečeni ugled i proširiti vlast na nova područja. Među njima se posebno istaknuo Bartol II., čovjek čije će odluke trajno promijeniti sudbinu knezova Krčkih.

Među prvim istaknutim članovima obitelji posebno mjesto zauzima Bartol II., vladar koji je u drugoj polovici 12. stoljeća postavio temelje buduće moći Frankopana. Dok je Dujam I. učvrstio položaj knezova Krčkih na otoku, Bartol II. započeo je njihovo širenje prema hrvatskom kopnu.

Njegov uspon bio je usko povezan s političkim prilikama u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Kraljevima su bili potrebni pouzdani velikaši koji su mogli osigurati red, braniti granice i pružiti vojnu pomoć u ratnim pohodima. Bartol II. pokazao se upravo takvim saveznikom te je tijekom svoje vladavine stekao veliko kraljevsko povjerenje.

Prema riječima Tomislava Beronića, knezovi Krčki nisu širili svoje posjede isključivo ratovanjem. Jednako važnu ulogu imale su političke veze, diplomatska vještina i financijska moć. Zahvaljujući prihodima od trgovine, mogli su kraljevima posuđivati novac kada je državna blagajna bila iscrpljena. Takva pomoć nije ostajala bez nagrade.

Umjesto novca, koji često nisu imali na raspolaganju, hrvatsko-ugarski kraljevi svojim su vjernim velikašima dodjeljivali gradove, utvrde, županije i različite povlastice. Tako su knezovi Krčki postupno proširili svoje posjede izvan otoka Krka i postali važan politički čimbenik u hrvatskim zemljama.

Upravo u Bartolovo vrijeme obitelj počinje prerastati okvire regionalnog plemstva. Njihov se utjecaj više nije osjećao samo na Kvarneru, nego i na području Vinodola, Gacke, Modruša i drugih krajeva koji će tijekom sljedećih stoljeća postati jezgra frankopanskih posjeda.

Istodobno su razvijali sustav upravljanja koji će obilježiti cijelu njihovu povijest. Gradili su i obnavljali utvrde, uređivali gospodarstvo, poticali trgovinu te uspostavljali odnose s crkvenim i svjetovnim vlastima. Time nisu stvarali samo vojnu silu, nego dobro organizirano vlastelinstvo sposobno za dugoročan razvoj.

Kako ističe Beronić, upravo je sposobnost prilagodbe političkim okolnostima bila jedna od najvećih prednosti Frankopana. Znali su kada treba poduprijeti kralja, kada pregovarati, a kada iskoristiti povoljan trenutak za stjecanje novih prava i posjeda. Ta će ih politička razboritost pratiti tijekom gotovo šest stoljeća njihove povijesti.

Bartol II. predstavlja važnu prekretnicu u razvoju obitelji. Od njegova vremena započinje postupni uspon modruške grane knezova Krčkih. Iako nije sudjelovao u upravljanju otokom Krkom, posjedi koje je stekao u Vinodolu i Modrušu postavili su temelje buduće moći obitelji na hrvatskom kopnu. Upravo će se iz te grane tijekom sljedećih stoljeća razviti politička i vojna snaga po kojoj će Frankopani postati jedna od najuglednijih velikaških obitelji hrvatskoga srednjeg vijeka i šire.

Osim vojnom snagom i gospodarskom moći, knezovi Krčki svoj su položaj učvršćivali i pažljivo promišljenom ženidbenom politikom. Sklapanje brakova s pripadnicima najuglednijih hrvatskih plemićkih rodova nije bilo pitanje prestiža, nego važan politički alat kojim su širili svoj utjecaj i stvarali nova savezništva.

Prema riječima Tomislava Beronića, upravo su ženidbene veze bile jedan od razloga zbog kojih su Frankopani tijekom stoljeća uspjeli proširiti svoje posjede i učvrstiti položaj među vodećim velikaškim obiteljima Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Obiteljske veze otvarale su put novim posjedima, političkim savezima i međusobnoj potpori u razdobljima dinastičkih sukoba.

Takva je politika zahtijevala dugoročno promišljanje. Brakovi nisu bili privatna odluka pojedinaca, nego dio šire strategije kojom su velikaške obitelji gradile svoju budućnost. Frankopani su u tome bili iznimno uspješni te su se tijekom vremena povezali s brojnim uglednim hrvatskim i europskim plemićkim rodovima.

S rastom njihove moći prirodno se nametalo pitanje mogu li Frankopani jednoga dana postati hrvatski vladari. Tijekom svoje duge povijesti više su puta bili dovoljno bogati, utjecajni i vojno snažni da ozbiljno sudjeluju u borbi za prijestolje.

Ipak, kako ističe Tomislav Beronić, upravo je njihova politička razboritost bila jedna od najvećih odlika ove obitelji. Svjesni složenih odnosa u kraljevstvu i mogućih posljedica otvorene borbe za krunu, Frankopani su u presudnim trenucima znali odustati od takvih ambicija. Umjesto kratkotrajnog osvajanja vlasti, birali su očuvanje obitelji, posjeda i stečenog ugleda.

Takav pristup omogućio im je da među hrvatskim velikašima opstanu gotovo šest stoljeća, što je rijetko uspjelo i mnogo većim europskim plemićkim dinastijama.

Početci Frankopana pokazuju kako se velikaške obitelji nisu uzdizale isključivo zahvaljujući ratničkoj vještini. Njihov uspon bio je rezultat promišljene kombinacije vojne sposobnosti, gospodarske snage, političke mudrosti i pažljivo građenih savezništava.

Od obrane otoka Krka početkom 12. stoljeća do postupnog širenja posjeda na hrvatskom kopnu, knezovi Krčki postavili su temelje moći koja će obilježiti hrvatsku povijest tijekom sljedećih stoljeća. Upravo će iz toga roda nastati Frankopani - jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih plemićkih dinastija.

U sljedećem nastavku serijala Epoha Frankopana bit će riječi o daljnjem širenju njihovih posjeda, odnosima s hrvatsko-ugarskim kraljevima te razdoblju u kojem su Frankopani postali nezaobilazan politički čimbenik hrvatskoga srednjeg vijeka.

Đuro Vokić, iz Slavonskog Kobaša, urednik youtube platforme 2. Pogled na povijest Hrvatske i svijeta (https://www.youtube.com/channel/UCQZjAfPH5XtOJ5ze66etQPw)