Div iz bosanskoga Dabra: ”Vidiš li ti koliki je ovaj čovjek bio”

Kazivanje jednog od svjedoka toga otkrića zabilježeno je na videu pod naslovom ”Overlanding čudesnim Grmečom, od Izvora Dabra do Bobijaškog oka pa do vodopada Blihe” (https://www.youtube.com/watch?v=IpCs9kuwo4I). Video je 6. lipnja 2023. godine postavio Goran Ivanović, koji je netom prije područje obišao džipom. Izlet je upriličio sa Zoranom Gajićem, koji je u svojevrsnoj ulozi njegovog predvozača kraj provezao biciklom (* 1). Iskaz snimljen kamerom, kojega je svjedok otkrića dao snimatelju videa i njegovom prijatelju, predstavljen je u dijelu priloga (od 9:30 do 11:44 minute) posvećenog crkvini koja se nalazi u blizini izvorišta Dabra. Ta rječica izvire iz male špilje, stotinjak metara niže od špilje velebnog otvora i ulazne dvorane, koju narod toga kraja zove Dabarska (ili Dabar) pećina (* 2). Iz te velike špilje također u kišno-sniježnom dijelu godine istječe voda, doprinoseći snazi i ljepoti kr(a)škog toka smaragdne boje.

Izvor rječice Dabar (Dabarsko vrelo), duge svega 7 kilometara, i Dabarska pećina nalaze se južno od dabarskih zaselaka Brajića Tavan i Miljuši. U blizini vrela Dabra i obližnje Dabar pećine nalazi se položaj poznat žiteljima toga kraja pod imenom Crkvena. Mještanin Jovan (u video mu se ne spominje prezime) pokazao je suputnicima Goranu i Zoranu položaj Crkvene s ”grčkim grobljem”, koje su i njegovi preci po predaji tako zvali, premda ne zna zašto. No, spomenuo je zanimljivo predanje: ”Naš narod je govorio da su na Crkveni znali čuti zvono na dane kada su se slavili veliki sveci.”. Pripomenuo je da on sam nikada nije čuo zvonjavu s Crkvene.

Crkvena je možda ime dobila po srednjovjekovnoj crkvi koja se tu nekoć nalazila, no njezini tragovi više se ne naziru. Moguće je, međutim, da je podrijetlo naziva starije, odnosno da potječe od svetišta ili neke druge građevine kojom su se služili stanovnici još u starome vijeku, odnosno u doba uprave Rimskoga carstva, a možda čak još davnije, u prapovijesti. Na Crkveni se još može pronaći nekolicina velikih kamenih nadgrobnica nalik na pločaste stećke, posljednjih vidljivih ostataka ”grčkog groblja”.

U videu se može vidjeti jedna od velikih pravokutnih kamenih ploča, sakrivena u visokoj travi, na koju je radoznalim putnicima ukazao njihov domaćin Jovan. Mještanin im je rekao da su ploče izrađene iz kamena koji nije iz dabarskoga kraja, već je dovezen iz nepoznatog kamenoloma. Naglasio je da je neke od ploča otkopao buldožer pri izradi mjesnoga puta, koji vodi od Dabarskog vrela i Dabar pećine do zaselaka sjeverno od izvornišnog dijela klanca (sutjeske) Dabra. Bilo je to u vrijeme, dodao je, kada je on bio maturant. Uz procjenu da kazivač Jovan ima oko 60 godina, staro groblje strojem je oskvrnuto negdje oko 1980. godine. Prisutni mještani tada su mogli vidjeti da su neki grobovi bili iskopani u kamenu. Rake su sličile na sanduke, a grobni sanduci bili su pokriveni velikim kamenim pločama. U jednoj od grobnica pronađeni su tada koštani ostaci čovjeka znatno većeg od današnjeg čovjeka prosječne visine.

O tome kako je točno došlo do toga otkrića, domaćin Jovan, kao jedan od svjedoka događaja, u razgovoru sa svojim gostom Zoranom ispričao je:

”Kada smo tu radili, tada su Simo Miljuš i Ljubo Miljuš zakačili s konjima takve 2-3 ploče, pa su onakve cijele veličine metar sa dva stavljali sebi na ulaze u kuće kao stepenice.”

”Jeste li našli kosti u grobu?”

”Našli smo kosti. Slavko Bešlić je vozio buldožer. I on je uzeo vilicu. A Slavko je imao možda tada 120-130 kila, bio je čovjek u najboljim godinama. Izašao (iz buldožera), pa se zezao tu i mome ćaći pokazivao: ”Vidiš li ti Petre koliki je ovaj čovjek bio.” I uzeo vilicu i stavio sebi na lice. A koliki je onda bio taj, kad je Slavko mogao donji dio vilice staviti sebi, preko svoje vilice.”.

Vrijedi istaknuti da kazivač svjedok Jovan naglašava da je vozač buldožera slikovito predstavio veličinu lubanje diva tako što je prislonio njegovu raširenu vilicu uz svoje lice. Takva usporedba neodoljivo podsjeća na zapis planinara, pisca, odvjetnika i političara Ivana Krajača (1877-?) o razmjerima divovske lubanje (ili više njih) pronađene na planinskoj visoravni Malo Libinje na južnom Velebitu (* 3). Za posjete toj visoravni Ivan Krajač čuo je o otkriću kostiju tamošnjih divovskih ljudi, a možda je čak i imao prilike vidjeti neku od njihovih pronađenih lubanja. Svoja zapažanja iznio je u napisu ”Sa južnog Velebita”, kojega je nedugo nakon ophodnje tim dijelom planine objavio u časopisu ”Hrvatski planinar”, broj 1 iz 1931. godine.

U napisu je Ivan Krajač između ostaloga naglasio: ”Tu su pokapali ogromne ljude u čučećem stavu u uskom prostoru među šest kamenih ploča, kakvih grobova ima i danas. Ljudska vilica ogromne lubanje iz takovog groba obuhvata lako s vanjske strane i najveću današnju čeljust.”. Slavko Bešlić, koji je buldožerom pomaknuo veliku kamenu nadgrobnicu pod kojom su pronađene kosti dabarskoga diva, izjavio je posve isto onome što je Ivan Krajač u spomenutom napisu zapisao. Na temelju te istoznačnosti, možemo i procjenu o veličini diva s južnog Velebita doslovce primijeniti u slučaju diva iz bosanskoga Dabra. Na osnovu istoga prirstupa u proračunu veličine gorostasa, dolazimo do podatka o probližnoj visini dabarskog diva, ili div(kinj)e, od najmanje - 3,2 metra!

U iskazu Dabranina Jovana o ponašanju Slavka Bešlića prigodom otkrića divovskih kostiju ispod nadgrobnice odmaknute strojem kojim je upravljao, ”upada u uši” da se taj vozač bagera šalio diveći se veličini vilice koju je usporedio sa svojom. Taj podatak govori o prostodušnosti s kojom se ”krivac” za pronalazak kostura ”pomirio” s otkrićem divovskih kostiju. Riječ je o lakoći prihvaćanja naizgled neočekivanog nalaza, kao nečega posve prirodnog, kao ostavštine predaka koja je uistinu vrijedna - čak i zbijanja pošalica na njihov račun. Šale bez i trunke zluradosti ili pogrde.

Dapače, postupak Slavka Bešlića odraz je nesputanog, gotovo djetinjeg, iskrenog divljenja nesvakidašnjem pronalasku. To divljenje kroz bezazleno ”zezanje” urođen je način na koji dinarski gorštaci odaju nekome priznanje i počast. Šala i smijeh otkriva njihovu radost otkrića, koja je prožeta strašću te je kao takva snažna i kratkoga daha. Već narednog trenutka valja se vratiti životu i radu, a mrtve prepustiti sjećanju kroz predaje i priče. Od otkrića nije potrebno raditi veliku nauku, nije nužno tragati kome su kosti pripadale, kakva smrt je snašla diva, ... Dovoljno je o tome nagađati, maštati, katkada i izmišljati, dodajući pripovijesti i pokoje ”zrnce soli” ... da se sluša u uzbuđenju, da u slušatelju raste i otkriva se u svoj svojoj tajnovitoj ljepoti. Da se dugočasno prenosi, pokoljenjima koja dolaze i uzlaze. Jer predaje su, koliko god se, površno ih slušajući, doimale poput činova igre ili predstave, srž i bit duhovnog bivstvovanja obitelji i (na)roda. Na putu postojane potrage za životnim smislom, predaje su prikriveni putokazi ka spoznaji i oslobođenju.

Zanimljiv je i odnos ljudi u dinarskim krajevima prema otkrivenim zemnim ostacima divova. Ta se veza ponajprije ogleda u činjenici da je sudbina kostiju diva gotovo bez iznimke - zagonetna. Od svjedoka i(li) kazivača može se čuti uistinu zanimljivih podataka o okolnostima otkrića, o samome nalazu, može se doznati i tko su bili ljudi koji su pronašli kostur ili pojedine njegove dijelove, ... Ali što je po nalasku bilo s, primjerice, zapanjujuće velikom goljenicom ili, pak, lubanjom pravoga ljudeskare, najčešće ostaje nijema tajna. Kao da je i to odraz istoga štovanja, koje se tim divovskim precima odaje kroz zbijanje šala ili predenje priča o njima. Ali za razliku od tih glasnih očitovanja poštovanja pri samome otkriću, nakon njega slijedi tiho odavanje počasti ... pri ponovnoj sahrani u posljednje počivalište.

Pretpostavljam da u većini slučajeva pronalazači - ljudi iz naroda - posmrtne ostatke vraćaju u grobnice, a ako su iste u većoj mjeri uništene pri radovima, u rake koje iskopaju u neposrednoj blizini nalazišta. Za neka otkrića posmrtnih ostataka divova znam, ili posjedujem naznake, da je učinjeno upravo to, što bi i bilo za očekivati od ljudi koji znaju da i skrbeći o precima (”na onome svijetu”) rastu u dobroti. Nije uopće važno, a svakako ne za ovaj napis, o kojim se pri tome nalazištima divovskih kostura radi, niti gdje se nanovo ukopane kosti točno nalaze. Takva mjesta trebaju ostati pošteđena od bilo čijeg sebičnog, koristoljubivog i častohlepnog poriva.

Za pristupiti im, valja moliti dopuštenje duša čiji zemni preostaci tu prebivaju. Uslijed neznanja, u najširem smislu te riječi, ima međutim i slučajeva kada se pronađene kosti diva (divova) odnose i pohranjuju u kućama pronalazitelja, ... i naposljetku bivaju zagubljene i zaboravljene. Kao što to u konačnici biva i sa svim drugim svjetovnim stvarima, uslijed puke želje posjedovanja - izgube svu čaroliju i tajanstvenost. Nisam čuo da je netko od ljudi iz naroda namjerno ukrao ili uništio otkrivenu kost diva. Ako ipak ima primjera njihovog otuđivanja, pa i uništavanja, oni idu na dušu odnarođenih pojedinaca, čijim postupcima rukovodi bezuman strah, zlurada mržnja i najbijedniji kukavičluk.