Budinjak: Koliko su bili visoki ljudi pokapani u grobne jame duge i do 3 metra?

Ti radovi su, međutim, zahvalni i za propitivanje pojedinih pokazatelja istraživanja koje njihovi pisci nisu predstavili javnosti ili su ih tek usput spomenuli. Među takve pokazatelje spadaju i podaci koji nam mogu pomoći u spoznavanju tjelesnog ustrojstva tadašnjih žitelja, posebice visine a dijelom i njihove snage.

Napisi arheologa o istraživanjima prapovijesnog groblja u Budinjaku, odličan su primjer suvremenih radova koji nam omogućavaju i razumijevanje nekih od bitnih razloga uslijed kojih je naše znanje o rastu i snazi drevnog stanovništva vrlo oskudno, a stoga i podložno pojedinim predrasudama. Pomnim iščitavanjem navedenih znanstvenih i stručnih radnji i promišljanjem o određenim nedostacima koje sadržavaju, kada je u pitanju tjelesna građa prapovijesnih stanovnika Žumberačkog gorja, nameće se zaključak da su ti ljudi, u najmanju ruku, bili istovjetni današnjim stanovnicima toga kraja. Nema govora o tome da su ljudi krajem kasnog brončanog doba i starijega željeznog doba toga kraja, u pogledu visine i snage, bili naše umanjene ”slike”. No, na osnovu čega možemo zaključiti da prije 3 tisućljeća tamo nisu živjeli ”patuljci”, već dapače - i u poređenju s nama danas - krupni i jaki ljudi?

Kao glavna podloga na kojoj ću temeljiti odgovor na ovo pitanje, poslužila mi je monografija ”Budinjak - Kneževski tumul”, dugogodišnjeg voditelja tamošnjih arheoloških istraživanja Želimira Škobernea (1950-2022.; * 1), objavljena u izdanju Muzeja grada Zagreba 1999. godine. U cjelini monografije naslovljene ”Gradina i nekropola na Budinjaku”, pisac je istaknuo: ”Selo Budinjak smješteno je u središnjem dijelu Žumberačke gore. Nalazi se na nadmorskoj visini od 740 m, blizu najviše točke na cesti koja preko Žumberačke gore povezuje Zagreb s gradovima Ozalj i Karlovac. Korijen toponima Budinjak je budim, koja označava grad - naselje. ... Istočno od sela prostire se zaravan Budinjačko polje, uz cestu koja iz Budinjaka vodi na jug prema selima Dane i Kordići. Došavši na Budinjačko polje, ubrzo smo ustanovili da se na tome mjestu nalazi velika nekropola grobnih humaka - tumula, s gradinski naseljem neposredno iznad grobišta. ...

Nekropola grobnih humaka nalazi se sjeverno ispod gradine u Budinjačkom polju i rasprostire se na površini od oko 60000 m2. Prvo iskopavanje jednog manjeg grobnog humka 1984. godine potvrdilo je našu pretpostavku da je riječ o grobištu koje pripada starijem željeznom dobu. Potom je 1986. godine provedeno geodetsko snimanje terena, koje je dalo kompletnu i preciznu kartu cjelokupnog lokaliteta s humcima i gradinom. ... Geodetskim snimanjem ustanovljen je 141 grobni humak. Tumuli su okruglog oblika, različitih veličina - promjer im iznosi 5-20, visina od 0,5 do 2,20 m; iznimka je tumul 138, koji je eliptičnog oblika, duljine 45 m i nalazi se u sjeverozapadnom dijelu nekropole. Zanimljivost je i jedan tumul izdvojen iz areala grobišta, koji se nalazi osamljen u polju 200 m zapadno od groblja.”.

Arheolog Želimir Škoberne napomenuo je ”... da je broj grobnih humaka na nekropoli bio i veći, ali je dio tumula uništen izgradnjom prometnice 1936. god., kao i pri kopanju zemlje za pravljenje drvenog ugljena neposredno ispod gradine.”. Do 1999. godine, kada je objavljena već spomenuta monografija, arheolozi pod njegovim vodstvom istražili su nešto manje od četvrtine tumula grobišta u Budinjaku: ”Do sada su istražena 33 grobna humka, većinom manja, što iznosi 24% cijele nekropole grobnih humaka, ...”. No, već pri istraživanjima provedenim nakon 1986. godine otkriveno je da su pokojnici osim u humke sahranjivani i na ravnome tlu. Otkriće je ukazalo na potrebu istraživanja i zemljišta između tumula, odnosno sustavnog istraživanja cijeloga područja budinjačke nekropole.

Pronađene grbove arheolozi su, prema načinu ukopa, izgledu groba i veličini tumula, okvirno svrstali u 10 skupina. Ustanovljeno je da su se na groblju u Budinjaku pokojnici sahranjivali i u kosturne (skeletne) i u žarne grobove. I jedna i druga vrstu grobova bila je prisutna i u humcima i na ravnome tlu. Žarni grobovi razlikovali su se po veličini žara, ali i s obzirom na to jesu li bili pokriveni kamenom pločom i okruženi vijencem od kamenja. Pojedine grobne jame skeletnih grobova na ravnome zemljištu bile su označene većim kamenom. U tumulima je pronalaženo, i to neovisno od njihove veličine, od jednoga do čak 10 grobova. U većim grobnim humkama, čiji promjer iznosi više od 15 metara, pronađeni su središnji grobovi.

U većini grobova, i žarnih i skeletnih, pronađeni su grobni prilozi, u nekima tek pokoji a u pojedinima i znatan broj. O iskopanim grobnim prilozima  Želimir Škoberne istaknuo je: ”To su fragmenti ili u cijelosti sačuvane brončane i željezne ukrasne igle, fibule, pojasne kopče, brončane i željezne narukvice, brončane nanogvice i željezne ogrlice, staklene i jantarne ogrlice, polumjesečasta britva, željezna i brončana koplja, noževi i sjekire itd., kao i standardni keramički materijal koji izradom, načinom pečenja i ukrašavanja posuda pokazuje srodnost s halštatskim krugom jugoistočnoalpskog prostora, ...”. U dva od tri veća grobna humka (kneževski tumuli 3 i 139) pronađeni su prilozi koji su pobudili najveće zanimanje istraživača, zdjelaste kacige.

Do izdavanja monografije ”Budinjak - Kneževski tumul” većina pronađenih grobnih priloga još se nalazila u obradi. Složenije konzervatorske i restauratorske zahvate obavljali su stručnjaci restauratorskih radionica Muzeja grada Zagreba i Römisch-Germanisches Zentralmuseum-u iz Mainza u Njemačkoj. Voditelj arheoloških istraživanja Želimir Škoberne naglasio je u monografiji da za konačne zaključke o razdoblju korištenja grobišta u Budinjaku treba pričekati završetak obrade i proučavanja prikupljenih grobnih priloga. Na osnovu dotadašnjih spoznaja ipak je iznio procjenu starosti tamošnje nekropole: ”Današnje stanje istraženosti omogućuje vremensko određenje nekropole u vrijeme od 10. st. pr. Krista ... do u 6. st. pr. Krista ... (* 2) Što nam ipak već sada omogućuje okvirnu dataciju budinjačkog grobišta u spomenuti vremenski okvir? To su prvenstveno načini ukopa u tumule i izvan tumula i okvirno datiranje pronađenih ostataka materijalne kulture iz grobova.”.

Što se tiče veličine grobova pronalaženih na nekropoli u Budinjaku, valja naglasiti da su je istraživači jasno moglo ”očitati” kod svih grobova na ravnom zemljištu, dok je to kod grobova u humcima bilo moguće tek djelomično. Voditelj tamošnjih istraživanja o tome je u monografiji zapisao: ”Grobove koji su dijelom ukopani u ”zdravicu” ili su naknadno ukopani u već postojeći tumul jasno razaznajemo. No u slučajevima kada su svoje mrtve polagali u tumul i istodobno ga nasipali, ponekad je nemoguće iz zemlje iščitati veličinu i oblik grobne jame. U takvim slučajevima je određivanje položaja i veličina grobnih jama uglavnom moguće isključivo prema razmještaju grobnih priloga.”. Iz navedenog pojašnjenja jasno je da je veličina dijela grobnih jama iz tumula nije mogla biti točno izmjerena, već je samo okvirno procijenjena.

Ono što je za razmatranje moguće veličine pokojnika koji su sahranjivani na budinjačkoj nekropoli u ovome napisu od posebnoga značenja je činjenica da pri arheološkom istraživanju skeletnih grobova osteološki ostaci (kosturi ili pojedine skupine kostiju ili njihovih ulomaka) gotovo uopće nisu pronađeni. Arheolog Želimir Škoberne pružio je za to sljedeće pojašnjenje: ”Ljudske kosti, a i ostalu organsku materiju u grobovima pronašli smo veoma rijetko, i to u većini slučajeva uz krupnije brončane predmete (kacigu, nanogvicu, narukvicu, veću fibulu, itd.). ... Razlog tomu je izuzetno agresivan kemijski sastav tla (”kisela zemlja”), koji je uzrokom raspadanju kostiju i organske materije.”. Navedena činjenica da kisela tla pogoduju bržem raspadanju koštanih ostataka pokojnika, ukazuje na jedan od najvažnijih razloga uslijed kojega pri skeletnim ukopima često nije moguće odrediti veličinu kostura. Dapače, na grobištima kao što je ono u Budinjaku najčešće se kosti mogu naći tek u tragovima, nedostatnim čak i za bilo kakvu procjenu njihove veličine. Kiselost tla ujedno je i razlog slabije očuvanosti grobnih priloga, posebice metalnih.

Spomenutoj monografiji Želimir Škoberne dao je naslov ”Budinjak - Kneževski tumul”, po humku u kojem je pronađen jedan od najznačajnijih grobnih priloga stadašnje nekropole, jedinstvena zdjelasta ratnička kaciga. Stoga je i središnja cjelina monografije naslovljena ”Kneževski tumul 139”. U uvodnom sažetom predstavljanju istraživanja toga tumula, pisac je između ostaloga naglasio: ”Tijekom ljeta 1993. godine istražili smo na Budinjačkom polju kneževski tumul 3, u kojem smo pronašli 10 grobova, među kojima i grob sa zdjelastom kacigom. Zahvaljujući tako vrijednom otkriću ... započeli smo, u jesen 1993. godine, istraživanje tumula 139. ... Radovi su nastavljeni u ljeto 1994. godine, kada je humak u cijelosti istražen. Tumul je bio smješten na sjeverozapadnom rubu nekropole grobnih humaka. Promjer tumula iznosio je 19 m, a visina 2 m. Pored kneževskog ratničkog groba (grob 6), pronašli smo još šest ukopa, od kojih je jedan bio jače oštećen. Iskopavajući, spoznali smo da je grobni humak prvotno bio manjih dimenzija, ali je, kada je na zapadnoj padini tumula pridodan kneževski grob, bio povećan.”.

U predmetnoj cjelini nadalje je detaljno predstavljeno svih 7 grobova iz kneževskog tumula: jedan dvojni grob - kneževski grob 6 (muškarac i žena) i još šest grobova od kojih su tri bila ženska; grobovi 3, 5 i 7, a tri muška; grobovi 1, 4 i (vjerojatno muški) 2. Najstariji ukop u tumulu predstavlja, prema svom položaju u tumulu i grobnim prilozima, središnji grob 7. Najviše  pozornosti pisac monografije dao je, dakako, najvažnijem grobu (grob 6), prozvanim kneževskim zbog njegove prostranosti i posebice brojnosti i vrijednosti u njemu pronađenih priloga. Pravokutna grobna komora groba 6 bila je veličine 3 sa 1,6 metara, a u odnosu na strane svijeta približno je bila umjerena sjever - jug. U središnjem dijelu groba vrlo vjerojatno bio je pokopan muškarac sa zdjelastom kacigom i nekim drugim ratničkim prilozima. Na zapadnoj strani groba, čini se naknadno, bila je pokopana i žena. Sudeći po rasporedu sačuvanih grobnih priloga, glave su im vjerojatno ležale na jugu.

Zdjelasta kaciga (inv. br. 732 A) bila je slabo sačuvana; bronca je bila islužena i sva u krhotinama, dok je od spojnih dijelova prepleta, sačinjenog vjerojatno od šibe vrba ili ljeskovine i prekrivenog kožom, sačuvano samo nekoliko ulomaka. Veličina kacige mogla se ustanoviti samo na temelju promjera i rasporeda čavlima pričvršćenih brončanih ploča. Želimir Škoberne ističe: ”Promjer kacige vjerojatno je iznosio oko 28,5 cm (* 3), a visina oko 21 cm, ... Isto se tako, zbog nedostatka bilo kakva traga, ne može ustvrditi od čega se sastojala unutrašnjost (podstava) zdjelaste kacige, s obzirom na to da kaciga svojom veličinom itekako nadmašuje veličinu ljudske glave.”. Ovo vrijedno zapažanje arheologa možemo, međutim, nadopuniti pitanjem: A što ako kaciga iz Budinjaka nije imala debeli podstav, već je naprotiv glava muškarca bila veća od prosječne glave današnjeg čovjeka? Pri istraživanjima u Budinjaku  iskopana je inače još jedna zdjelasta kaciga, također iz starijeg željeznog doba, u središnjem grobu tumula 3, no pisac monografije nije iznio njezine (pretpostavljene) mjere.

Zdjelasta brončana kaciga ratnika iz Budinjaka iz starijeg željeznog doba uistinu uvelike nadmašuje prosječnu glavu današnjih muškaraca. Istraživanja na velikom uzorku  stanovništva pokazuju, naime, da prosječni opseg glave (O) kod muškaraca iznosi 57 centimetara. Zamišljeni presjek glave u razini čela možemo približno poistovjetiti s krugom, pa iz toga proizlazi da današnja prosječno velika muška glava ima promjer (p) od 18 centimetara (O = p x pi -> p = O / pi = O / 3,14). Promjer kacige iz Budinjaka je čak za oko 10,5 centimetara veći od promjera prosječne glave današnjih muškaraca. To bi ujedno značilo da bi, da je glava ratnika sa Žumberačkog gorja podjednake veličine kao današnja prosječna muška glava, podstava budinjačke brončane kacige trebala biti debela više od 5 centimetara. Toliko debela, međutim, gotovo sigurno nije bila. Nije bilo niti potrebe za tako debelim zaštitnim slojem (kože ili neke druge, ili više njih, nepoznate tvari), a da je podstava i napravljena toliko debela zacijelo bi podosta ometala njezinog nositelja, primjerice zbog obilnog znojenja glave. Pri svojevremeno čestom spominjanju ove kacige u raznim radovima te novinskim napisima s pravom su isticani detalji o njezinom otkriću, vještini kojom je izrađena i ljepoti obličja, no nije pridavana pozornost njezinoj nesvakidašnjoj veličini.

Pri arheološkim istraživanjima u Budinjaku pronađeni su još neki prilozi koji  nam mogu pomoći u spoznavanju tjelesnog ustrojstva tadašnjih žitelja, posebice visine i krupnoće. Među njima ističe se nekoliko velikih ženskih željeznih narukvica okruglog presjeka. Među njima iz groba 6 kneževskog tumula 139 jedna ima promjer od čak 7,7 centimetara (inv. br. 715 A), dok u grobu 7 istoga tumula promjer jedne takve narukvice (inv. br. 740 A) iznosi čak 9 centimetara, što je  kudikamo više od promjera narukvice za ruku današnje prosječne žene. U monografiji je većina priloga tek spomenuta, tako da je i za navedene narukvice njezin pisac zanemario propitivanje razloga njihove osobite veličine.

Većina istraženih grobova u Budinjačkom polju bila je duga od 2 do 3 metra te široka od 0,8 do 1 metra. Većina tih grobnica izvorno je iskopana dovoljno prostranim, da se u njih sa svih strana uz tijelo pokojnika može položiti ratna oprema, keramičke posude, nakit i razni drugi predmeti. Premda su kosti  pokojnika u tim grobovima gotovo u potpunosti izostale jer ih je ”izjela” kiselost tla, dužinu bar nekih kostura možemo okvirno procjenjivati na osnovu položaja pojedinih priloga pohranjenih zajedno s pokojnicima. Pri tome možemo biti zahvalni Želimiru Škoberneu i suradnicima na pripremi monografije što su u nju uvrstili crteže pojedinih grobova s prilično točnim položajem zatečenih priloga, ali i pripadajućim mjerilom. To omogućuje približnu procjenu visine u njima sahranjenih pokojnika.

Primjera radi, iz crteža groba 6 u kneževskom tumulu 139, prikazanog u mjerilu 1:2, u kojemu je pronađena velika zdjelasta kaciga, možemo ”iščitati” da je u njemu pokopani ratnik mogao biti visok i oko 2-2,2 metra, ukoliko je pronađena kaciga bila položena na, odnosno pored njegovih grudi. Takav smještaj kacige pri sahrani bio je uobičajen, a i čini se vjerojatnijim od njezinog postavljanja uz glavu pokojnika jer bi u tome slučaju u južnom dijelu groba ostala nesrazmjerno veća praznina. Uostalom, na slikovnom prikazu mogućeg izgleda kneževskog groba 6, predstavljenom u monografiji, zdjelasta brončana kaciga smještena je upravo na grudi sahranjenog ratnika. Približna visina ratnika (kneza) iz groba 6 u kneževskom tumulu 139 od najmanje 2 metra ujedno odgovara pretpostavci da mu je tijelo bilo krupne građe, zasnovanoj ponajprije na već ranije spomenutom vrlo velikom promjeru njegove zdjelaste kacige od preko 28 centimetara.

Prema razmještaju grobnih priloga u preostalim grobovima (broj 1, 2, 3, 4, 5 i 7) u istome tumulu, visinu u njih sahranjenih pokojnika možemo procijeniti na 1,8-2,0 metra, a pokojnica na visinu 1,8-1,9 metara. S obzirom na navedene procjene, kao i na osnovu nalaza više prilično velikih grobnih priloga, kao što su u ovome napisu predstavljeni ratnička kaciga i ženske prstenaste narukvice, uistinu se nameće zaključak da su žitelji Budinjaka od prije 3 tisućljeća tjelesnom građom bili slični današnjim stanovnicima toga kraja, ako ne u prosjeku i veći i krupniji.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 4. prosinca 2023. i 3. listopada 2025.

(* 1) Želimir Škoberne rođen je u Zagrebu, gdje je 1976. diplomirao arheologiju na Filozofskom fakultetu. Radio je u Muzeju Brdovec 1982-1987., u Samoborskome muzeju  1987-1993. te od 1993. do umirovljenja 2015. u Muzeju grada Zagreba. Bavio se istraživanjem i predstavljanjem arheološke baštine Zagreba i okolice. Posebice se posvetio sustavnom istraživanju Budinjaka u Žumberačkom gorju, istaknutog nalazišta halštatske kulture starijega željeznog doba sjeverozapadne Hrvatske. O istraživanjima u kojima je sudjelovao objavio je više knjiga, među kojima su Budinjaku ili pojedinim tamošnjim nalzima posvećeni naslovi ”Budinjak - kneževski tumul” (1999.), ”Kacige u Hrvatskoj” (s Ivanom Ružićem, 2001.), ”Žumberak - od prapovijesti do kasne antike” (sa Zoranom Greglom, 2002.) i ”Od Budinjaka do Mainza - Von Budinjak nach Mainz” (s Aleksandrom Bugar, 2017.).

(* 2) Želimir Škoberne pri tome je naglasio da u monografiji ”... kada god je to bilo moguće, izbjegavali smo stoljeća ili godine glede vremenske pripadnosti nalaza i pojedinih kulturnih horizonata ili skupina. Razlog tome su novi dokazi i istraživanja vezana uz apsolutne datume brončanog i starijeg željeznog doba.”.

Za grobove pronađene na ravnome zemljištu, voditelj istraživanja posebice je istaknuo da žarni grobovi ”vremenski obilježavaju završetak kasnog brončanog doba”, dok skeletni grobovi ”pripadaju starijem željeznom dobu”.

(* 3) Pri opisu groba 6 kneževskog tumula, Želimir Škoberne naveo je da je promjer zdjelaste brončane kacige u njemu otkrivene vjerojatno iznosio oko 28 centimetara. U katalogu pronađenih grobnih priloga za istu kacigu iz groba 6 istaknuo je, međutim, njezin promjer od 28,5 centimetara, dakle za pola centimetra veći.

* Napomena o autorskim pravima: Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]