Velje Duboko: Kostur diva podno drevnog stećka

Velje Duboko naselje je koje pripada općini Kolašin u središnjem dijelu Crne Gore. Smješteno je u dubokoj udolini ponad sastavka rječica Krotaje i Mrtvice, znane po dubokoj slikovitoj sutjesci, na oko 800-900 metara nadmorske visine. S južne strane selo nadvisuju strme padine planine Maganik (2139 m.n.v.), a sa sjeverne padine jednako moćnog Stošca (2141 m.n.v.). Stanovnici sela pripadaju crnogorskom plemenu Rovca. Milan Kovačević, počevši od 20:40  pa do 21:45 minute, o doživljenom i spoznatom pri obilasku toga kutka Crne Gore ispričao je u kameru: 

”Za ovih nekoliko dana dok smo obilazili katune, naše sedište je bilo u selu Velje Duboko udaljenom 8 časova jahanja od najbližeg puta, a još više od najbližeg lekara ili trgovine. To selo za koje je električna struja isto tako nedostižan ideal kao drum izgledalo nam je kao velegrad kad smo se u njega vraćali sa katuna. Nalazi se na početku kanjona Mrtvice, tamo gde ova rečica utiče u kanjon. Sa svih strana je opkoljeno brdima i otuda ime Duboko.

Neposredno ispred ulaza u kanjon koji je još neiskorišćena prirodna kapija sela, na obronku grubo otesani kameni kvaderi nagoveštavaju groblje nekih prastarih stanovnika ovih krajeva. Pre deset godina profesor istorije Aleksandar Drašković, kad je boravio na odmoru u svom rodnom kraju, želeći da proveri, kopao je ispod jedne kamene ploče i pronašao ostatke ljudskog kostura čiji su ekstremiteti bili neuobičajeno velikih dimenzija.

U blizini je i hrišćansko groblje koje okružuje staru, sad već sasvim zapuštenu crkvu. Na zvoniku se još vidi jedan od grubo izrezbarenih ukrasa, zmaj koji prikazuje da se umetnik nije još bio otresao svojih ranijih verovanja. U Veljem Dubokom za poslednjih sto godina ipak ima nešto novo, 1947. meštani su zajednički izgradili pilanu koju pokreće voda, kad je ima u potoku. Zajednički je održavaju, a radnika plati onaj kome je za gradnju kuće potrebno da istruže oblice.

O životu u Veljem Dubokom i Crnoj Gori uopšte, u starim vremenima kad su odnosi između lokalnih ljudskih zajednica pomalo ličili na one kakvi se prikazuju u western filmovima, pričao nam je uveče uz petrolejku 80-godišnji Đoka Janušević, čiji smo gosti bili u ovom udaljenom selu.”.

Riječi Milana Kneževića pratile su crno-bijele snimke kamermana Milana Duškovića. Na njima se, između ostaloga, vidi groblje sa stećcima u selu Velje Duboko, koje uglavnom čine pozamašne ploče i sanduci. Voditelj emisije ne naziva ih, doduše, stećcima već naglašava da su to ”grubo otesani kameni kvaderi”. Upravo pod jednim od tih stećaka profesor povijesti Aleksandar Drašković (* 2) 1959. godine, prema navodu voditelja emisije, pronašao je ostatke kostura čovjeka sa zamjetnim vrlo velikim kostima ruku  i nogu. Milan Knežević napomenuo je da je pri posjetu sela Velje Duboko za potrebe snimanja emisije o njegovoj povijesti slušao od tamošnjeg starca Đoke Januševića. Moguće je da je od njega saznao i za otkriće divovskog kostura, do kojega je desetljeće ranije došao njegov sumještanin podrijetlom Aleksandar Drašković. No, Milan Knežević o tome kosturu možda je imao prigodu čuti i od samoga otkrivača ili, pak, drugog kazivača nekom drugom prigodom.

Od koga je točno i što sve čuo voditelj emisije ”Rovački katuni” o pronalasku ostataka veljedubočkog diva, ostaje tajnom. Tako ne znamo je li saznao i za podatak o približnoj dužini neke od pronađenih kosti, primjerice goljenice.  Činjenica je, međutim, da Milan Knežević takvu moguću izmjeru u emisiji nije spomenuo. Time smo ostali zakinuti za mogućnost procjene visine pokojnika ili pokojnice čije je kosti Aleksandar Drašković otkopao ispod jednog od velebnih stećaka u selu Velje Duboko. Nepoznanicom ostaje i sudbina tih kostiju po njihovom otkriću; je li ih povjesničar ostavio u grobnici u kojoj ih je zatekao ili su (bar neke) završile negdje drugdje? Pretpostavljam da ih je vratio u posljednje počivalište diva iz Velje Duboke, nakon što je provjerio, kako naslućuje voditelj emisije, priču nekoga od suseljana o tome da ”groblje nekih prastarih stanovnika” čuva među njima i ostatke izuzetno visokih ljudi, dobrano viših no što su po visini inače poznati Crnogorci.

Zbog izostanka podatka o dužini bar neke od njegovih pronađenih kostiju, o visini diva iz Velje Duboke možemo tek nemušto nagađati. Tko zna krije li i danas ista nepoznata kamena ploča stećka u tome crnogorskom selu koštane preostatke diva? Ili su se kosti, ako su prije 66 godina po otkriću vraćene pod stećak, u međuvremenu raspale ispod te ploče? Možda je od njih preostao samo koštani prah? Kako god bilo, u sjećanju će ostati priča o mladom povjesničaru koji ih je otkopao, ustvrdivši da su pod stećkom sahranjenom drevnom čovjeku ”ekstremiteti bili neuobičajeno velikih  dimenzija”. Te velike pradavne kosti nisu nam ponudile niti mogućnost procjene njihove starosti na osnovu znanstveno prihvatljivog istraživanja. Možemo i opet samo pretpostavljati da su najmanje (rano)srednjovijekovnog podrijetla, s obzirom da su nađene usred drevnog groblja stećaka.

Danas selo Velje Duboko nije više tako teško pristupačno kao što je to bilo prije gotovo sedam desetljeća. Izletnici, planinari i mještani i s tovarnim grlima, ističe se na portalu Dinarsko gorje (dinarskogorje.com) u napisu ”Maganik” posvećenom istoimenoj planini povrh sela, mogu pristupiti ovome selu 8 kilometara dugom stazom koja prolazi kroz dubok kanjon Mrtvice od Međureč?a. Od Međurječja do Veljeg Dubokog vodi i makadamska cesta, preko planinskih polica koja se dižu strmo iznad kanjona Mrtvice i podno padina Lukanjeg čela. Groblje sa stećcima i obližnje groblje iz novijeg doba s  pravoslavnom crkvom Svetog Ilije nalaze se na ulazu u Velje Donje, na uzvišenju iznad Donjeg Sela. Selo je opskrbljeno električnom energijom, no stalnih stanovnika u Veljem Dubokom svega je nekoliko desetaka.